FELJTON: Obavještajni aspekti vezani za lik i djelo književnika Ive Andrića (III dio)

Objavljeno u rubrici Škrinjica Autor:  e-Posavina.com 15. Rujan, 2017. Veličina pisma smanji veličinu pisma uvečaj veličinu pisma Komentiraj
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Andrićevo asketsko i selekivno pisanje o zatvorskim danima. Da li je bio privilegiran zatvorenik? Nejasno vrijeme izgnanstva (3. dio)

Ivo Andrić (1892-1975) je u tamnicama u Splitu, Šibeniku i Mariboru (srpanj 1914. - ožujak 1915.) i izgnanstvu (ožujak 1915. – rujan 1917.) pod stalnim policijskim nadzorom u raznim mjestima Bosne (Ovčarevo,Zenica) dakle proveo ukupno tri godine zbog optužbi da se bavio protuaustrijskom djelatnošću (isticanje jugoslavenske ideje, veza sa revolucionarnom nacionalističkom omladinom, agitacijom i propagandom neprijateljskog sadržaja), gotovo i nema njegovog značajnijeg, temeljitog proznog opisa tih dana. Zašto i zbog čega?

I šira analiza knjiga tzv. logorsko - zatvorskog žanra pokazuje u smislu iskrenosti široku lepezu autorskog izraza, a što kod čitaalaca mora nužno izazvati pitanje: ''Književniče, jesi li izrekao čistu istinu?''

Posebno se to odnosi na sadržaj istraga - saslušanja, kojima je autor - memoarista bio podvrgnut, a što će biti i ključna tema ovog istraživanja.

Postoje četiri Andrićeva lirska zapisa pod naslovima:''Iskušenje u ćeliji broj 38'', ''U ćeliji broj115'', ''Sunce'' i ''Na sunčanoj strani'', ali niti iz njih nije vidljivo ono što se istražuje.

Saznajemo tek,da je ''u čeliji br.38 bio ukupno 12 dana i to prva dva dana sam, a zatim ''deset dana sa knjigovođom Postružnikom, jednim podmuklim i ljigavim čovjekom''. Slijedi informacija, da je zatim ''premješten u ćeliju br 115, gdje je već bilo desetak njegovih poznatih drugova'' i nekoliko nepolitičkih zatvorenika, te da je jedan od njih, tumačeći zatvorsku praksu, rekao :''Čim počne prvo ispitivanje,dolazi do premještaja osumnjičenika u samicu''.

Istraživač Andrićevog života (Miroslav Karaulac: ''Rani Andrić'' 1976.-1979.) kaže:''Po izlasku iz tamnice, uz nemile spoznaje i iskustva stečena preko volje, to je čovjek koji, vidi se, upravo započinje i svoja ćutanja o njima''.

Treba spomenuti da je Andrić i u svojoj noveli '' Zanos i stradanja Tome Galusa '' , zapravo kroz taj lik ispričao svoja traumatična iskustva stečena tamnovanjem u mariborskoj kaznionici.

Iako je Andrić spomenutu novelu planirao proširiti, kako bi prerasla u formu romana, odustao je od te namjere. Takovu odluku je donio nakon konzultacija sa svojom prijateljicom Leposavom ( Belom ) Pavlović, kojoj je dao na uvid '' čitav paket svojih ceduljica – beležaka '', koje su se odnosile na izmišljeni lik već spomenutog T. Galusa i od koje je tražio mišljenje.

Pavlović je došla do zaključka, da se zapravo radi o Andričevoj autobiografiji rekavši: '' Galus, pa to ste Vi ! Sva ste svoja životna bolna iskustva preneli na te ceduljice ''

Andrić je prihvatio navedenu ocijenu slijedečim riječima: '' Eto, vidite, to sam htio da čujem i od Vas, da budem siguran. Znam da, hteo-nehteo svaki pisac unese sebe u svako svoje pisanje, Ako ste Vi tekstove tako shvatili, to će i mnogi drugi. Čovek ne sme da govori sam o sebi. Ja pogotovo ne bih hteo da otkrivam svoju dušu tako javno. To nije u redu''. ( Pavlović Leposava Bela : ''Sećanja na Ivu Andrića. Sveske Zadužbine Ive Andrića, sv. 14 -1998.)

To ćutanje i skrivanje mora imati neke dublje razloge.

Stoga je zadatak nekog od mogućih istraživača da pokuša proniknuti u taj problem, pogotovo što je poznato da ''Andrićeva djelo uglavnom počiva na istinitim događajima,viđenim i doživljenim, koji su se mogli čuti ili saznati''.

Ali tome treba dodati i Andrićevo pozivanje na Goethea, koji je jednom rekao, da je ''sve što stoji u njegovom dijelu doživljeno, ali ništa nije kazano onako kako je doživljeno''.

Na istu temu Andrić kaže:''U svakom književnom djelu ima ponešto lično, pa malo i biografsko''.

Dakle, o svojim zatvorskim doživljajima i uslovima, u prostoru djelovanja tajnih službi, o čemu u književnosti - publicistici ima brojnih svjedočenja, istina u lepezi različitih stupnjeva iskrenosti. Andrić je dugo razmišljao kako da svoje obavještajno znanje iskoristi na način, kojim bi prikrio svoj mogući kukavičluk.

To je vjerovatno ta, jedna od ''bodlji u Andrićevom srcu'' i objašnjenje  straha s kojim je dnevno živio, bojeći se, da se o tome  sazna.

Zato nije volio intervjue. Imao neku vrst traume prema njima. Bojao se, da ga netko možda znalački priupita za detalje zatvorskog života.

To je obrazlagao riječima: ''Mogu da govorim o sebi i drugima, ali pod uslovom da se to od mene ne traži, da nisam podvrgnut ispitivanju''.

Andrić je smatrao ''čudnim'' brojne interese za njegov život. Odgovarao bi protupitanjem: ''Zar nisu dovoljne moje knjige'', te sam dopunjavao: ''Sve je u mojim knjigama - ništa nisam sakrio''.

Da li je Andrić bio privilegiran zatvorenik?

Andrić je u samici imao prilike čitati knjige, primjerice njemu posebno dragog danskog filozofa, literate i polemičara Soerena Kierkegarda (1813.-1855.).

Taj detalj je biografski, ali i istraživački intrepretiran na više mjesta, ali na različite načine.  

Pogledajmo šarenilo informacija vezanih za knjige u robijašnici, a koje pokazuju kako je teško istražiti istinu.

Na Andrićevu privilegiranost ukazuje i uloga njegovog istražitelja u tome !!!  O tome kasnije.    

Novinar Kosta Dimitrijević, jedan od rijetkih kome se Andrić nešto više povjeravao, zapisao je vezano za splitski zatvor, prvo hapšenje slijedeće:''...Od sumornih razmišljanja tokom istražnog postupka spasla su ga dva toma Kirkegardovog dela ''Ili - ili'', koje je ''prokrijumčario u zatvor'' zahvaljujući dobroti jednog stražara''.

Ljubo Jandrić (''Sa Ivom Andrićem''-1982.) je pak zabilježio Andrićeve rijeći:''...Ja bih, čini mi se, pre mogao bez vode, nego bez čitanja. Mene su u mariborskom kazamatu knjige spasile. Da nije bilo njih, ko zna kako bih podnio tamnicu...Ja sam u Beču za male pare kupio Kirkegardova dela na njemačkom. Kad su nam dozvolili da u zatvoru možemo primati knjige, slučajno su mi, između ostalih mojih knjiga,donijeli Kirkegarda...''.

Književnik Niko Bartulović, ujedno Andrićev kolega sa robije kaže:''...Kirkegard je bio jedina knjiga koju mu je uspjelo provući u tamnicu, i čitava prva dva meseca, to je bila jedina naša duševna hrana...''.

Književni kritičar Vasilije Kalezić, autor knjige ''Ivo Andrić u našim sporovima'' (1985) kaže, da je Andrić nakon što je bio uhapšen ponio u zatvor jednu Kirkegardovu knjigu''.

Sam Andrić nije volio, da se spekulira kako je na njegov književni rad presudno utjecao S.Kirkegard, budući je s njegovom knjigom ''Pojam strepnje'' proveo prilično vremena u zatvoru.

Andrić je skloniji tumačenju, da je ta knjiga došla s njim u zatvor ''čudnim sticajem okolnosti'', odnosno da ju je ponio ''samo zato da bi imao što da čita''.

Novinaru Dragoslavu Adamoviću ispričana je od strane Andrića još jedna verzija, kojom se objašnjava kako i na koji način je u njegovu ćeliju dospjela knjiga, koja je bila jedina i koju je sticajem okolnosti u tom prostoru pročitao deset, dvadeset puta.

S tim u vezi Andrić spominje svog istražitelja, mladog Bečliju, pravnika, jedva nešto starijeg od njega, koji mu je omogućio kontakt s knjigom, pa kaže: ''U razgovoru rekao mi je nešto u što najpre nisam mogao ni poverovati, što je iz osnova izmenilo ceo moj život: rekao mi je, sećam se tačno kako mi je rekao, daću vam poslužitelja neka vam od kuće pošalju topliju preobuku, neko ćebe i knjige...I kad je došao čovjek koji je moju poruku nosio kući, pitao je: koje knjige? Rekao sam u onoj grozničavosti koju donosi svaka nagla i neočekivana promena stanja u kome se nalazite - pokupite sve knjige s mog stola! I on je otišao, doneo mi ćebe, čarape, gazdarica mi je poslala nekoliko divnih jabuka, moje novo odelo i samo jednu knjigu. Jednu jedinu!...ona jedna jedina, bila je na stolu, i ona je, jedna jedina, prispjela u moje ruke!...Imao sam knjigu u ruci i činilo mi se odjednom da je sav onaj neizrecivi strah nekud iščileo, da ga više nigde nema u meni; činilo mi se da nastavljam da živim...''.

Kao što vidimo,Andrić spominje izvjesnog Bečliju, njegovog istražitelja, ali nigdje nije napisao što su njih dvojica razgovarali, vezano za sam sadržaj optužnice.

U svom eseju ''Filosofija Ive Andrića'' književnik Dragan Jeremić piše da je ''Andrić u austrougarskom zatvoru čitao Kirkegardovo delo ''Ili - ili''.

O tome je Andrić kazao slijedeće: ''Ovu Kirkegardovu knjigu u dva toma sam tamo čitao. Imao sam je još na studijima u Beču i poneo sobom u Split.Tako sam ovo delo dobio u zatvoru da mi ga stražari oduzmu već sledeće godine za vrijeme internacije u Mariboru'' (Kosta Dimitrijević:''Razgovori i čutanja Iva Andrića''- 1976.)

Kao što se vidi, u opticaju su bile dvije knjige, a ne samo jedna. Svemu nedostaje preciznosti, u Andrićevom slućaju vrlo važnom momentu.

Na temu korištenja knjiga u austrougarskim zatvorima ilustracije radi, dva podatka.

Gavrilo Princip (1894. – 1918.), atentator na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda (1914.), osuđen na 20 godina robije, umro u u tamnici u Terezinu, nije imao dopuštenje zatvorskih vlasti u smislu kontakata s knjigom.

Osamljen u samici zapravo je najviše patio zbog te činjenice, jer je bio naviknut, da uvijek čita.

Cvetko Popović (1896. - ?), jedan od saučesnika u atentatu, koji je trinaestogodišnju kaznu zatvora izdržavao u vojnom zatvoru Melersdorfu blizu Beča, kaže da je 1916. godine dobijao na čitanje knjige iz zatvorske biblioteke.

Ruski književnik F.Dostojevski, koji je također imao zatvorsko - logorskih iskustava,  u odnosu na knjige, u ''Zapisima iz mrtvog doma'' kaže:''... Prije, u vrijeme prijašnjeg plac - majora, bilo je čak opasno unositi knjige u robijašnicu. U slučaju pretresa došlo bi sigurno do pitanja: ''Odakle knjige? Gdje si ih uzeo? Znači,imaš veza...?'' A što sam mogao odgovoriti na takva pitanja? I zato sam se, živeći bez knjiga, nehotice udubljavao u samog sebe...''.

Dalje, Dostojevski kaže, da je ''Biblija bila jedina knjiga, koja se mogla imati na robiji''.

Još neka Andrićeva viđenja zatvorskih dana    

U svojim selektiranim sjećanjima na zatvorske dane Andrić spominje silan strah koji ga obuzimao, pa je jednom prilikom rekao:''Biti u zatvoru, činilo mi se, tada, da je to kraj –svega. Kraj života: vi čekate samo kad će doći da vas odvedu na stratište, drugo se nije čekalo...Sami, a s vama vaš strah. Ogroman. O čemu god počnete misliti, svaka misao završi se - strahom...''.

Zaista crne misli, ali, da li je bilo baš tako?      

U takovom stanju uspi jevao je i pisati. Dio pjesama u prozi pod naslovom ''Ex Ponto'' u kojima govori o stanju tjeskobe, gorčine, samotničkog očaja, ugrožene egzistencije i uskračene mladosti napisan je u tamnici, a drugi dio u kasnijem progonstvu pod policijskim nadzorom.

Andriću je kao zatvoreniku bilo u određenom obimu dopušteno komunicirati sa vanjskim svijetom putem pisama.

Tako  Evgeniji Gojmerac, kolegici iz zagrebačkih studentskih dana u ljeto 1914. piše, ali ne o pravnom aspektu zatočenja, nego ''o teškom i tragičnom poremećaju svog unutrašnjeg bića''.

Svom idejnom istomišljeniku Jerku Čuliću piše u Split dana 9. studenog 1914. slijedeće :''Ova tamnica je zdrava, svaki dan imam sat šetnje (po dvorištu), a po katkad čak i malo sunca.''

U drugom pismu ovom prijatelju kaže: ''Moje življenje: čitam, pišem, igram šah; dani prolaze brzo...''.

Bilo je i komunikacije unutar zatvora.

Andrić, Jerko Čulić (op. aut.- uhapšen nakon Andrića) i još četiri zatvorenika ćelije 115 uspjeli su dana 24.12.1914. godine poslati zatvorenici Maji Nižetić poruku - ceduljicu u kojoj odgovaraju na neku njenu čestitku, a uspjeli su joj i doturiti poklon - šest jabuka?

Iz sadržaja Andrićeve dopisnice od dana 7. siječnja 1915. godine upućene Mariji - Maji Nižetić na adresu Marburg (Maribor), Gefangenhaus (zatvor) saznajemo: ''Ja sam slab, ali vedar, nastojim da sve podnesem, kako najbolje umijem''.

U svojim sjećanjima M.Nižetić kaže da je kao pripadnica revolucionarne nacionalističke omladine u Splitu kao i Andrić i njezin vjerenik, kasnije suprug Jerko Čulić uhapšena 1914. godine poslije sarajevskog atentata i optužena ''za rušenje državnog poretka''. Navodi brojna saslušanja, svakodnevna maltretiranja.... ali ipak je stigla sloboda poslije velikih muka, tortura i optužbi za ''veleizdaju''.

Iz ovih sadržajno skromnih dokumenata zaista je komplicirano prosuditi koliko je zatvorski život Andrića i drugih bio stvarno težak, a koliko praćen raznovrsnim ustupcima. Primjerice, M.Nižetić kaže i ovo:''Iz mariborskog zatvora prebačena sam u zatvor u Grazu. Tamo su dozvolili meni i Jerku, da se vjenčamo - tu sam dobila i prvog sina.''

Ali zasada neka čitaoci samo usporede težinu i značenje riječi, koje upotrebljavaju M. Nižetić i I. Andrić. Zašto je Andrić tada bio tako izrazito blag?

Zašto tek 1972. godine ima potrebu kazati:''...Iz Splita parobrodom ''Višegrad'' sve ''veleizdajnike'' prevezli su do Rijeke, a onda vozom poslije nekoliko dana mučnog putovanja do Maribora gdje nastaviše sa saslušanjima i maltretiranjima. Bio sam tada slab i bolestan, ali u duši vedar i uveren u našu pobedu''.

Zašto nigdje nije zapisao detalje ''saslušanja i maltretiranja'' ?

Andrić kao izgnanik (ožujak 1915. – rujan 1917.)

I još jedan period Andrićevog života je neistražen, nedorečen, a radi se o periodu njegovog izgnanstva.

U razgovoru sa književnikom i novinarom Kostom Dimitrijevićem o tom dijelu svog života Andrić kaže: ''Po ondašnjem običaju posle tamnovanja 1917. godine bilo mi je od vlasti određeno i prinudno mesto boravka. Običaj je tada bio da se uhapšeni odmah otera u mesto rođenja. Pošto u rodnom mestu Travniku nisam imao nikoga, nisu znali što će sa mnom. Onda su me proterali u Višegrad. Ni tamo nisu  znali opet šta će sa mnom? Imao sam stalno jednog njihovog čovjeka o vratu, a onda su htijeli da me pošalju u vojsku. A ja nisam bio ni za vojsku sposoban...I to stvarno, zbog slabog zdravlja, nisam bio sposoban...Nije bilo u pitanju neko sabotiranje...Tu su se oni malo preračunali...Ja sam poslije amnestije prešao u Zagreb, u bolnicu Milosrdnih sestara, a to beše kao da sam otišao u inostranstvo. Tako je bilo bar u ono vreme...''.

Kao što se vidi Andrić uopće ne spominje detalje te prismotre, ništa o identitetu tog nadziratelja ili neki lični opis istog, te kako se konkretno provodila i koliko je utjecala na njegov život.

Hvatajući se za Andrićeve riječi književni kritičar Slavko Leovac (1929. – 2000.) pod naslovom ''Pripovedač Ivo Andrić'' piše, da je Andrić u izgnanstvu bio ''pod stalnom policijskom prismotrom''.

Ovakova prosto - jednostavna opservacija S. Leovca  o policijskoj prismotri, bez težnje da se oplemeni nekim detaljima, primjerice barem nešto o ''čovjeku koji je Andriću za vratom'', pokazuje se kao velika mana u pristupu književnih kritičara na planu biografskih istraživanja detalja o postupanju vlasti prema političkim prijestupnicima.

Andrićevo izgnanstvo prekinuto je aktom pomilovanja koji nosi nadnevak  2. srpnja 1917.  godine, a zatim uskoro i općom amnestijom početkom jeseni iste godine. Andrićevo pomilovanje spomenutog dana navodi njegov biograf novinar Radovan Popović. (Sabrana djela Ive Andrića, knjiga 10, ''Staze, lica, predeli'', nakladnik ''Svjetlost'',1988)

Međutim, Popović nije prezentirao dokument iz kojeg bi bilo vidljivo da li se radi o Andrićevoj molbi kojoj je vladar udovoljio ili se radi o inicijativi s ''državnom milošću'' samog vladara. To je vrlo važan detalj za cjelovitu procjenu Andrićeva držanja u odnosu na austrougarski represivni aparat.

Ako je Andrić pisao molbu, da li je u sadržaju iskazao poniznost? U zatvoreničkoj praksi mnogo je primjera da politički zatvorenici odbijaju mogućnost molbe za pomilovanje jer smatraju da time priznaju sudsku presudu i odriču se svoje borbene ideje. To se općenito smatralo nečasnim, sramotnim i kukavičkim. Zato se one zatvorenike iz te kategorije koji su pomilovani, kasnije na slobodi, u redovima političkih istomišljenika gledalo sa izvjesnim podozrenjem.

Pomilovanje je i akt u kojem svoj prostor i interes nalaze i tajne službe, koje korištenjem određenih državnih kanala mogu ''nagraditi'' osobu koju je u zatvoru ili logoru vrbovala. To se obično radi ''maskirano'' , tako da se isti akt donese u ''paketu'', dakle više pojedinačnih rješenja uvrštavanjem i onih osoba  koje sa tajnom službom nisu imale nikakve veze.

nastavlja se...

Autor: Denis Dorić – Den, nezavisni istraživač

Pročitano 105 puta Posljednja izmjena dana: 15. Rujan, 2017.

Dodaj komentar

KOMENTARI SE OBJAVLJUJU PROMTNO TAKO DA NE MOŽEMO ODMAH REAGIRATI NA OBJAVLJEN SADRŽAJ. PRIJAVITE NAM NEPRIMJERENE KOMENTARE KAKO BI BRŽE INTERVENIRALI.
Zadržavamo pravo brisanja neprimjerenih komentara bez prethodnog upozorenja.
Portal e-Posavina.com se ograđuje od sadržaja u komentarima i isti ne odražavaju stav portala.


Sigurnosni kod
Osvježi

arhiva domovinski rat

Nije sve u životu politika

Partneri

republikainfo 170 posavski vremeplov 170

e-Posavina.com

logo plavi uski

Imate zanimljivu priču ili jednostavno, želite pisati za naš portal.
Pošaljite nam svoj tekst, informaciju, ideju... Javite nam se!

Pišite nam na e-mail adresu info@e-posavina.com

 

 

Povežite se s nama

Slijedite nas na Twitteru
Lajkajte nas na Facebooku
Pratite nas na Google+
Pretplatite se na RSS Feeds
Pratite naš YouTube kanal
Kontaktirajte nas