FELJTON: Obavještajni aspekti vezani za lik i djelo književnika Ive Andrića (IV dio)

Objavljeno u rubrici Škrinjica Autor:  e-Posavina.com 17. Rujan, 2017. Veličina pisma smanji veličinu pisma uvečaj veličinu pisma Komentara (1)
Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)

Andrićeva prevara kroz ''Prokletu avliju''. Istraživač – profesor Krešimir Nemec prevaru ne vidi. Da li je Andrić bio vrbovan u austrougarskom zatvoru u Mariboru? (4. dio)

Andrić je također jednom kazao: ''Dajući druge, mi se odajemo'' . O tome slijedi upravo takova priča.

''Prokletu avliju'', književno djelo o istambulskom (carigradskom) istražnom zatvoru Depsitio u vrijeme kada je Bosna i Hercegovina bila pod turskom vlašću, a pred raspad otomanske moći i carstva Andrić je započeo pisati za vrijeme svoje inače vrlo uspješne diplomatske karijere (1921. – 1941.), prema nekim njegovim biografima u Madridu poprilici 1928. godine, a završio je 1953. godine na Bledu, odnosno u Beogradu.

Andrić, priklanjajući se svom stilu ''da  rado vidi sebe u drugima'', on je u prenesenom smislu, svoja neposredna saznanja o svom zatvorskom životu, prikazao u ''Prokletoj avliji''.   

Andrić je htio biti pripovjedački atraktivan, a s namjerom da pritom sakrije pravu istinu o sebi, o svom slabom držanju u austrougarskim zatvorima.

Andrić je mnogim sugovornicima objašnjavao, kako se ''mučio'', kako bi postigao konačnu željenu verziju.

Naime, sam Andrić kaže: ''Prokletu avliju nosio sam u sebi punih sedamnaest godina.... Rukopis je imao preko 250 stranica. Nisam bio zadovoljan njime, pa sam se odlučio na drastična skraćenja. Ostalo je samo devedesetak stranica...Tamnovanje u mariborskoj kaznioni pomoglo mi je da obeležim osnovni krug i osenčim središnju liniju za ovu pripovjest. Neki kritičari su pisali: da nije bilo mariborskog kazamata ne bi bilo ni Proklete avlije.To već liči na isključivost. Tamnovanje mi je pomoglo u znatnoj mjeri da upoznam svet iza rešetaka, osuđenike, hapsanđije i podmuklu pravdu. Da li bi bilo Proklete avlije da nije bilo one neme i bezosećajne ćelije u Mariboru? To ja ne znam, i pisac je najmanje pouzdan izvor na kojem je mogućno proveravati takve stvari.''

Prema književnom kritičaru Petru Džadžiću ''to je djelo sa dugom genezom zrijenja''.

U spomenutom književnom djelu Andrić progovara o svojim tamničkim iskustvima, saznanjima, a kroz lik Čamila, jednog od junaka, opisuje svoju situaciju. Dakle, Ćamil je Andrić. To je moja ekskluzivna teza.

O tom razgovoru važno je kazati slijedeće:

Ćamilu (Ivi Andriću) je prije samog saslušanja u ćeliji ''postavljena večera kakvu drugi apsenici nisu dobijali''.

Kad je pao debeli mrak u Ćamilovu  ćeliju ulaze dva pripadnika tajne policije. Stariji po rangu obavještava Čamila, da je ''prvo saslušanje bilo više formalne prirode i da su i odgovori bili takvi. Ali na tom , naravno, ne može ostati''.

Iza toga prvo konkretno pitanje je bilo: ''Potrebno je, da nam najposlije kažete za koga ste skupljali podatke o Džem – sultanu (op. aut. - austrijskom nadvojvodi i prestolonasljedniku Franji Ferdinandu) i do u sitnice razrađivali način na  koji se ostvaruje plan o buni protiv zakonitog vladara i kako se pronalaze sredstva i putevi otimanja prijestolja pomoću neprijatelja iz inostranstva''.

Ćamil je braneći se odgovorio: ''Za sebe, ni za koga drugoga. Proučavao sam ono što je poznato u našim istorijama. Udubio sam se...''.

Isljednici nezadovoljni odgovorom komentiraju: ''A kako to da od tolikih predmeta o kojima pišu knjige i nauka odaberete baš taj?, a zatim slijedi   nastavak u kojem dominira isljednikovo uvjeravanje, koje glasi: ''Vi ste pametan i školovan čovjek iz ugledne kuće. Vidite i sami da ste se u nezgodnu stvar upleli - ili vas je neko upleo...to nije dobar predmet ni za razmišljanje, a kamoli za proučavanje, pisanje i razgovore. Vi znate da reč ni kad je u najdubljoj šumi izgovorena ne ostaje na mjestu, a pogotovo kad se napiše ili čak i drugima kaže...Nego objasnite nam stvar i kažite sve. Bit će lakše za nas i bolje za vas.''

Sve završava tako što Ćamil tvrdi, da ''u svemu nije bilo nikakvog cilja i da on o svemu tome niti treba niti može da polaže računa, ponajmanje u ovaj čas, ovdje i ovako''.

Zatim dolazi do kratkotrajnog fizičkog naguravanja između Ćamila i njegovih istražitelja. Čamila izvode iz zatvora i prema postojećoj priči on je završio ili u prostoru, gdje se zatvaraju duševni bolesnici ili je zbog grubosti prema jednom od ispitivača, moguće povrijedivši ga, završio bez presude '' u grobu s bijelim kamenom bez natpisa''.

Time Andrić kao pripovjedač želi kazati, da u Ćamilovom, odnosno njegovom slučaju nije bilo pokleknuća pred tajnom službom, s očito elegantnom  namjerom, da  odbaci mogućnost novih realnih propitkivanja o pravom stanju fakata.

Radovan Vučković (''Velika sinteza''- o Ivi Andriću'' – 1974., 2011.) osvrćući se na likove bezimenih policajaca, jedan debeli, a drugi mršavi kaže: ''Bez sumnje, konstrukcija ova dva lika zasnivala se na nekom piščevom doživljaju''.

*****

A da je Andrić temeljito upoznao zatvorske okolnosti govori i sjajan  opis načina upravljanja zatvorom i moćna pozicija jednog od likova, Latifage Karađoza, upravnika zatvora, koji je odlični poznavalac kriminalističke vještine.

Andrić primjećuje i nadzor zatvorenika putem doušnika. U tom smislu kaže, da se vrbovanje zatvorenika može promatrati i kao mogućnost da se neka grešna osoba na kraju vrati vlastitoj društvenoj biti. Dakle, nije svrha nekog kazniti, nego ga kroz doušništvo popraviti.

Zapravo sam zatvor, prema Andriću, bio je  ''veliki rezervoar iz kog policija probire lažne svjedoke, ''mamce'' i provokatore za svoje potrebe. Takvi izlaze iz zatvora ranije od predviđenog. O njima Karađoz kaže: ''Nitko ovdje nije slučajno. Ovdje nema nevinih. Pustio sam ih dosta i po naredbi i na svoju odgovornost''.

Andrić spominje i privilegirane zatvorenike. Radilo se o ''uglednijim zatvorenicima koji su imali odvojene čelije i naročitu hranu u dijelu zatvora tzv. bijeli čardak gdje su inaće spavali stražari i zatvorski činovnici''.

Dvije komparativne priče slične Čamil -Andrićevoj

Iako se radi o sasvim drugom vremenu i prostoru, priče navodim kao jedne od najiskrenijih iskaza vezanih za nečiji zatvorski život.    

Iz knjige Juliusa Fučika ''Zapisi sa vješala'' (1945) izdvajam jedan detalj, a odnosi se na Juliusovo saslušanje u gestapovskom zatvoru u Pragu, gdje se nalazio (1942. – 1943.) kao značajni aktivist ilegalne češke komunističke partije.

Istražitelj u jednom momentu kaže:''...Vidiš, sve znamo. Govori! Budi pametan...''

Julius kao autor knjige (pravio zabilješke u zatvoru, tamničar ih iznosio van, Juliusova žena Gusta kasnije oblikovala u knjigu) komentira te riječi, pa kaže: ''Naročit rječnik! Biti pametan znači izdati. Nisam pametan''.

Dakle, Julius odbija kooperativnost, nakon čega slijedi naredba istražitelja svojim pomoćnicima: ''Svežite ga! I tucite!

U toku procesa isljeđivanja, šest tjedana nakon Juliusovog hapšenja, organizirano je suočenje Juliusa i njegove žene Guste, koja mu je ranije, kao vjerna pratilja pomagala u njegovom ilegalnom radu.

Tom prilikom isljednik se obratio Gusti: ''Nagovorite ga, nagovorite ga, da bude pametan''.

Odbila je i izrazila želju, da oboje budu pogubljeni, ako to nekome treba.

Gusta je zatim sprovedena u koncentracioni logor Ravensbruck i imala je sreću da bude oslobođena od strane saveznika 1945. godine.

Julius je pogubljen od strane nacista 8. maja 1945. godine.

Dajem primjer i kada je jedan politički zatvorenik, u zatvorskim uslovima, odbio ponudu za suradnjom sa jugoslavenskom tajnom službom. Dao je strašnu pljusku moćnoj i bahatoj Udbi.

Radi se o književniku i profesoru Mirku Vidoviću (1940. - 2016.), koji je svjedočanstva o danima provedenim u zatvoru objavio  u knjizi ‘’Sakrivena strana mjeseca - zapisi o Titovim tamnicama’’ (1978.) u kojima je u okviru dviju sudskih presuda kontinuirano boravio nešto više od pet godina (1971.-1976.).

Vidović opisuje trostruke pokušaje vrbovanja od strane više operativaca tajne službe (lažno predstavljenih), koji su za tu priliku dolazili u KPD Stara Gradiška specijalno iz Zagreba.

Napominjali su da dolaze u dobroj namjeri, koja uključuje želju da mu se  pomogne,  kako bi imao mirniju budućnost. Iskazivali su brigu za familijarne prilike (skrb petero djece). Nudili mu slobodne posjete njegove supruge (mogućnost intimnog kontakta), a što se tada u zatvorskom životu smatralo za izuzetnu beneficiju i u dotadašnjoj praksi koristili su je samo ''najpouzdaniji doušnici''. Spominjana je i mogućnost ranijeg izlaska na slobodu. Kao osobi s dvojnim državljanstvom (hrvatskim i francuskim) nudio mu se ostanak u Jugoslaviji i mjesto nastavnika na nekoj visokoškolskoj ustanovi, brisanje sudske zabrane javnog objavljivanja, te dovoljno materijalnih sredstava za život.

Iza svih tih ponuda krila se želja Udbe,  da dobije agenta, sjajnih subjektivnih, prije svega intelektualnih kvaliteta i sa objektivnim prvoklasnim pozicijama (bliskost francuskoj vladi, kretanje u samom centru svih emigrantskih zbivanja, veze sa disidentima - nacionalistima u Hrvatskoj). 

Vidović  opisuje spomenute razgovore kao ‘’najmučnije u njegovom životu’’ slijedećim riječima: ‘’Što trebam raditi: prihvatiti njihovu ponudu pa izaći, možda kompromitiran, ali zdrav, ili pak odbiti pa se pomiriti s dugom patnjom, svojom i s patnjom moje obitelji? Gdje se nalazi moja prava dužnost i šta sam ja u svemu tome?’’

Vidović ostaje nepokolebljiv. Sve ocjenjuje kao ‘’mrvljenje ljudskog dostojanstva putem internog pseudopravnog mehanizma’’. Svoju čvrstinu iskazuje riječima. ‘’Hrvat-katolik iz Bosne nije se nikada ničeg svoga odrekao, niti se je ikom prodao’’.

Odbio je vlastoručno napisati molbu za pomilovanje.

Kaže: '' Nemam pravo na kapitulaciju. Treba stisnuti zube i vršiti svoju zadaću do kraja. To će biti teško, vrlo teško. Ali i veoma časno''.

O svemu je obavijestio i francuskog konzula rekavši : ''Ja sam siromašan i imam veliku obitelj, ali moja duša nije na prodaju i za to nema nikakve cijene. Odbio sam takovu trgovinu''.

Da li je Andrić ipak vrbovan u austrougarskom zatvoru u Mariboru?

Sklon sam afirmativnom odgovoru i to na podlozi njegovog vlastitog kazivanja, da je '' tri puta kao osumnjičen dolazio pred sud, ali niti jednom nije bio osuđen''.

Naime, Andrić je bio pogodan materijal za vrbovanje. U zatvoru je bio izrazito ustrašen, a optužujući dokument - Andrićev dnevnik koji je policija pronašla nakon sarajevskog atentata 1914. godine, pod datumom 8. lipanj 1912. zabilježena je pak karakteristična izjava povodom ranijeg atentata na bana Cuvaja:''...Neka žive oni, koji povučeni, ćutljivi u mračnim sobama spremaju bunu i smišljaju nove varke. A ja to nisam'' - upravo je bila sjajna polazna osnova. Dakle, idejno je blizak atentatorima, ali osobne krivnje nema. Istražiteljeva obavještajna logika je bila, da ga je korisnije koristiti kao zatvorskog agenta, a potom i u ''izgnanstvu'' u odnosu na nove moguće prekršioce zakona.

Ako čvrsto ostanemo kod pretpostavke, da je Andrić u zatvoru pokleknuo, onda nije isključeno, da su austrougarski istražitelji u njegovom slamanju, pored silnog straha u kojem se nalazio, iskoristili i njegovog tetka, inače Poljaka Ivana Matkovščika, narednika, šefa pogranične austrougarske žandarmerijske stanice u Višegradu, tražeći njegovu lojalnost prema režimu. Naime, on je stjecajem okolnosti zajedno sa svojom ženom od malih nogu roditeljski brinuo o Andriću (majka u 21-oj godina ostala udovica bez prihoda), pa je imao legitimaciju, da u jednom aranžiranom susretu u zatvoru, Andriću sugerira kooperativno ponašanje.

Mogli bi čak kazati, da je Matkovščik morao pomoći istražiteljima pogotovo, ako kao prvo uzmemo narav njegovog radnog mjesta, a kao drugo političku klimu uoći I.svjetskog rata i  što je represivni aparat tada radio ili namjeravao raditi.

Ivan Matkovščik je rođen 1852. godine. Umro je u Višegradu naglo 12. kolovoza 1924. godine. Andrić je tada živio, radio i studirao u Grazu.

O smrti svog tetka i poočima pisao je iz Graza svojoj prijateljici Zdenki Marković slijedeće:''... Teži udarac, u svakom smislu, nije me mogao zadesiti... Tek ovdje, kad sam opet sam, vidim što nam je svima on bio i što sam izgubio.....''.

Ovdje treba napomenuti, da je Andrić nakon pomilovanja dana 2. srpnja 1917. godine odmah otputovao u Višegrad i nastanio se kod porodice Matkovščik, gdje je ostao do kraja mjeseca.

Početkom jeseni iste godine Andrić je mobiliziran, ali zbog zdravstvenih razloga odlazi na liječenje u Zagreb, gdje ga zahvaća i opća amnestija.

Postavljanje   pitanja Andrićevog pokleknuća ima u potpunosti svoje opravdanje.

Pri tome, treba naglasiti, da je I. Andrić 1911. godine bio prvi predsjednik Srpsko - hrvatske napredne organizacije kao tajnog udruženja.

Još 1912. godine u javnost je procurila vijest da je državna policija u hrvatskim zemljama sastavila popise režimu nepoćudnih osoba, koje bi, bude li rata, trebalo uhititi i onemogućiti u njihovu antirežimskom djelovanju.

Sažeto rečeno antirežimska raspoloženja u hrvatskim zemljama bila su snažno prisutna. Predstavnici vlasti znali su da vlada nezadovoljstvo i budno su, putem policije, žandarmerije i doušnika pratili aktivnost svojih protivnika.

''Mlada Bosna'', nacionalno - revolucionarni pokret u Bosni i Hercegovini pred I. svjetski rat, koji za ostvarenje svoga cilja: oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena, nije prezao od terorističkih metoda protiv austrougarskih vlasti. Članovi ''Mlade Bosne'': V. Gačinović, G. Princip i dr. izvršili su 28. 6. 1914 Sarajevski atentat (ubojstvo austrougarskog prestolonasljednika, nadvojvode Franje Ferdinanda).

Iako je bilo apologetskih teza, da su pripadnici nacionalističkih revolucionarnih grupa u istragama (period pred I. svjetski rat) imali hrabro držanje t.j. nisu hitjeli otkrivati svoje drugove, te da su svoje opće političke poglede iznosili vrlo smjelo, ima i drugi podataka.

Tako je primjerice, u toku istrage nad Gavrilom Principom i drugovima otkriveno još nekoliko tajnih organizacija mladobosanaca i to ne samo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, nego i istovrsne organizacije u Sloveniji i Dalmaciji, koje su održavale veze s mladobosancima.

Dakle, da zaključim. Andrić je svojim , kako se obavještajnim rječnikom kaže. subjektivnim kvalitetama ( inteligencija, obrazovanje i dr. ) i objektivnim mogućnostima prisustva u operativno interesantnom prostoru trebao biti pravi ''doušnički pogodak''.

Sveučilišni profesor Krešimir Nemec o ''Prokletoj avliji''

Krešimir Nemec, sveučilišni profesor i akademik HAZU je autor monografije ''Gospodar priče – poetika Ive Andrića'' (2016), za koju je dobio 2016. godine nagradu ''Vladimir Nazor'' za književnost uz obrazloženje, da se radi o najvećoj i najsustavnijoj studiji o nobelovcu I. Andriću. (''Vijenac'', 8. 06. 2017)

Nemec se u svom osvrtu na roman ''Prokleta avlija'' dominantno bavi književnim pristupom t.j. ''estetikom poistovjećivanja'' Ćamila i Džem - sultana, a izmiče mu kao bitno moja obavještajno – analitička teza da Andrića kroz Ćamila govori o sebi.

Dalje, Nemec se suviše emotivno stavlja na stranu Ćamila zatvorenika, pa kaže: ''U monističkom totalitarnom sustavu svi su sumnjivi, a proizvodnja općeg nepovjerenja i nesigurnosti vodi do zaključka da se svaki čin može ocijeniti kao zavjera protiv vlasti. Zato se i proces ispitivanja provodi kao samosvrhovita aktivnost kojoj je jedini cilj discipliniranje i proizvodnja priznanja iznuđenim slamanjem zatvorenikove volje. Mladića su dvojica istražitelja... zasuli pitanjima, predočavali u čemu se sastoje za njega nevidljivi prijestupi i nagonili ga da se ispovijest pretvori u priznanje...''

Nemec nastavlja i dalje u istom tonu: '' No upravo u načinu ispitivanja koje provode dvojica policajaca u Ćamilovoj ćeliji vidi se kako funkcionira svaki represivni mehanizam. Nije cilj samo iznuditi priznanje od zatvorenika, nego ga pritom treba i poniziti. I zaista, Ćamil se za ispitivanja osjećao osramoćen, unazađen, oslabljen i još manje sposoban da se brani...''

Nemec podržava Ćamila, koji je u toku istrage  shvatio, da je ''došao do praga slamanja na kojem počinje trajni poremećaj osobnosti'' , te da bi se Ćamilovo priznanje optužbi '' poklopilo s procesom samoponištavanja''.

Opravdava Ćamila, koji je u takovoj situaciji '' smogao snage da, ogorčen i zgađen, odgurne svojeg ispitivača ( mršavog činovnika).

Zaključujem, da Nemec šire gledano nije upućen u metodologiju rada tajnih službi koje vjekovima regrutiraju svoju agenturu iz redova zatvorenika i logoraša i u tome su po ocijeni poznavalaca obavještajne prakse, vrlo uspješne.

Osobe, koje su pristale, da od tih tajnih službi budu ''slomljene'', gubeći svoj dignitet i integritet, čineći  moralni zaokret, radi svoga spašavanja, sigurno o takovim svojim prelamanjima ne žele javno govoriti.

Podržavam  Nemecove riječi, kojima se osvrće na Andričevu biografiju tako što kaže, da je '' u njegovom životu bilo mnogo upitnika i kontroverzija koje provociraju potrebu za kritikom, raspravom pa i polemikom.''

Stoga molim Nemeca, da mi se javi ili osobno ili preko medija, pa da usput raščistimo i ''slučaj Krleža''.    

Istraživač -  bošnjački lingvista Nadan Filipović izrazito skeptičan u pogledu dijelova Andrićeve biografije

Autor je ''Ekskluzivnog feljtona o Ivi Andriću - što niste znali'', objavljenog za mene trenutno zaboravljenoj internetskoj strani, ali sadržaj korespondencije elektronskom poštom koja slijedi  ima dokaznu snagu o postojanju tog uratka.

Iz tog njegovog feljtonskog pristupa izdvajam jedan moment, detalj, pa dana 12. 10. 2011. pišem N. Filipoviću slijedeće: ''Čitam neke vaše opservacije o književniku Ivi Andriću, pa me posebno zainteresirala rečenica, koja po Vama traži ''osvjetljenje'', a glasi: ''Andrićeve tamnice, saslušanja i eventualna vrbovanja...''

Rado bih razmijenio svoje mišljenje o tome''.

Dan kasnije dobio sam odgovor sljedećeg sadržaja: ''Ja sam mali amater koji iznosi neke činjenice o kojima se ranije ili nije smjelo govoriti ili nije bilo pametno o njima govoriti. Nešto izvora sam nekako sakupio, pa objavljujem ono što nije izmišljotina. Ako su, međutim drugi lagali, ja za to ne mogu odgovarati.

Ma, gdje ću ja s Vama o tome diskutirati. Tanak sam ja u odnosu na Vas''.

Vremensko lociranje Andrićeve moguće špijunaže – period diplomatskog rada

Andrić je mogao postati špijunom u dva perioda svog života: kao austrougarski zatvorenik i izgnanik (1914.-1917.) o čemu je već bilo govora, a druga sumnja pada u vrijeme kada je kao diplomata Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije (1921-1941)  radeći uglavnom na poslovima, kojima se bave politička odjeljenja, inače bliska obavještajnim strukturama neke države, i u kojem poslu se traga za ''živim izvorima'' informacija, ali i postaje nečiji ''izvor''.

Taj period svog života Andrić, bogatog obavještajnim znanjima, koje je stekao u toku svoje dugogodišnje diplomatske karijere nije nigdje opisao. U prenesenom značenju, ipak da.

Do tog se zaključka nužno dolazi nakon što se pročita njegova ''Travnička kronika'' (roman završen 1942. , a objavljen 1945. godine) u kojoj je na niz mjesta spomenuta metodologija obavještajnog rada (tajno praćenje, otvaranje protivničkih pisama, stvaranje agenture, podmićivanje protivnika, propagandni rat, kontraobavještajna zaštita svojih redova), primjenjivana od strane austrijskog i francuskog konzula i njihovih pomoćnika na dužnosti u Bosni (1806.-1814.) u vrijeme kada je to bio izuzetno važan geopolitički prostor.

Vrijedno je ovdje spomenuti Andrićeve riječi o konzulima - glavnim likovima, koje glase: ''Ja sam sve te ličnosti hranio svojim zapažanjima i iskustvima...''.

Teoretski gledano, drugi obavještajni atak na I. Andrića mogao je biti za vrijeme njegovog diplomatskog službovanja u Generalnom konzulatu Kraljevine SHS u Grazu 1923.-1924. godine, gdje je bio vicekonzul najprije trećeg, a potom drugog ranga.

Književnik Miroslav Karaulac (''Andrić u diplomatiji'' – 2008, str.34, 35) nas obavještava, da je Andriću bilo jako stalo, da službuje u Grazu i o tome postoji pismo - molbu tadašnjem ministru vanjskih poslova Đuri Ninčiću. Sve to usprkos činjenici, da je za vrijeme A – U  bio gonjen i zatvorski tretiran.

Iako više nije bio na dužnosti u Grazu, a radi se o podatku iz 1925. godine vrijedno je spomenuti, da je Generalni konzulat tada bio isturena obavještajna ispostava. Konzul Vladislav Budisavljević je bio nosilac obavještajnih aktivnosti. Pratila se kretanja i djelatnosti pojedinaca i subverzivnih grupa protivnih režimu Kraljevine SHS.

Notorna je činjenica, da kontraobavještajne službe nadziru rad stranih diplomatskih predstavništava na svom teritoriju. Tako je i Andrić bio pod paskom.

Svi podaci o I. Andriću kao zatvoreniku i izgnaniku (1914.-1917.) su po logici stvari trebali završiti u centrali austrougarske obavještajne službe, kasnije u austrijskim arhivama.

Ukoliko je, u njegovom dosjeu bilo podataka o slabom držanju (izdajstvo, vrbovanje) austrijska kontraobavještajna služba je te činjenice mogla upotrijebiti protiv njega, te ga metodom ucjene, u novim okolnostima, ili reaktivirati ili pridobiti, ako to nije učinjeno ranije u sporno vrijeme koje smo obrađivali.

Do sada je bilo mnogo istraživača - biografa Andrićevog lika i djela, ali nitko nije, koliko mi je poznato, ostvario uvide u arhivske materijale, koji se odnose na njega, a iz kojih bi možda mogli vidjeti, da li je bio akter obavještajnih igara.

Da li su , kao što smo vidjeli u slučaju M. Krleže, bitni dokumenti uništeni, sakriveni ili pokradeni? 

Osvrćući se na Andrićevu diplomatsku službu u Grazu i stjecanje doktorata u tom gradu lingvist Nadan Filipović kaže: ''Andrić nikada nije htio govoriti, a posebno je izbjegavao spominjati njegove fakultetske diplome i njegovo masonstvo... U njegovim retuširanim biografijama piše da je studirao filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, no nigdje ne piše da je stekao fakultetsku diplomu, a bez fakulteta nije mogao raditi u diplomatskoj službi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, no svejedno je na tajanstven  način ipak primljen...''.

O tome kako je Andrić ipak ostvario radno - pravnu formu N.Filipović kaže: ''Samo osam mjeseci nakon upisa na fakultet u Grazu (jesen 1923.) Andrić faktički kao ''brucoš'' na zaista čudan i ekspresan način u lipnju mjesecu 1924. brani doktorsku tezu. Petnaestog rujna 1924. pošto je odbranio doktorat stiče pravo da radi u diplomatskoj službi''.

Da li su mu austrijske tajne službe pri tome pogodovale zbog nekih njegovih mogućih ranijih usluga?, pitam se ja.

Suprotno tome, da li vjerovati dokumentu objavljenom u knjizi slaviste Želimira Boba Juričića ''Ivo Andrić u Berlinu – ,1939. – 1941.'' ( 1989., str. 26) u kojem se pred njegovo ambasadorsko postavljenje kaže: '' Nakon temeljitog ispitivanja njegovog porijekla i njegovog profesionalnog ponašanja od stupanja u službu vanjskih poslova, Odjeljenje za sigurnost pri Ministarstvu utvrdilo je da Andrić društveno i politički podoban za tako visoko imenovanje''.

O tome kakav je Andrić bio diplomata zabilježio je jedan njegov kolega po struci, opisujući to na slijedeći način: ''Andrić je tip sposobnog rutiniziranog diplomate, ali istovremeno mekušca i beskičmenjaka. Lično pošten, ali bolesno ambiciozan i veliki karijerista...''

nastavlja se...

Autor: Denis Dorić – Den, nezavisni istraživač

Pročitano 165 puta Posljednja izmjena dana: 17. Rujan, 2017.

Komentari   

zora
+1 #1 zora 2017-09-17 11:23
feljton o andriću je zaista novo otkriće
zora
Citat

Dodaj komentar

KOMENTARI SE OBJAVLJUJU PROMTNO TAKO DA NE MOŽEMO ODMAH REAGIRATI NA OBJAVLJEN SADRŽAJ. PRIJAVITE NAM NEPRIMJERENE KOMENTARE KAKO BI BRŽE INTERVENIRALI.
Zadržavamo pravo brisanja neprimjerenih komentara bez prethodnog upozorenja.
Portal e-Posavina.com se ograđuje od sadržaja u komentarima i isti ne odražavaju stav portala.


Sigurnosni kod
Osvježi

arhiva domovinski rat

Nije sve u životu politika

Partneri

republikainfo 170 posavski vremeplov 170

e-Posavina.com

logo plavi uski

Imate zanimljivu priču ili jednostavno, želite pisati za naš portal.
Pošaljite nam svoj tekst, informaciju, ideju... Javite nam se!

Pišite nam na e-mail adresu info@e-posavina.com

 

 

Povežite se s nama

Slijedite nas na Twitteru
Lajkajte nas na Facebooku
Pratite nas na Google+
Pretplatite se na RSS Feeds
Pratite naš YouTube kanal
Kontaktirajte nas