Škrinjica 652

Objavljeno u rubrici Škrinjica Autor: 07. Kolovoz, 2017. Komentiraj
Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)

Zagrebački Večernji list je još u siječnju 2015. objavio jedan vrlo zanimljiv tekst o sinjskim alkarima. Iako su nakon toga održane dvije Alke pa i ona u Vukovaru ova zadnja sinjska je povod da se prisjetimo tog teksta koji nije izgubio na aktualnosti jer donosi nekoliko činjenica koje su strane, vjerujemo, širem krugu naših čitatelja.

Objavljeno u rubrici Škrinjica Autor: 06. Kolovoz, 2017. Komentiraj
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Izvori Dnevnog lista u moćnim inozemnim diplomatskim krugovima na službi u Sarajevu, kažu da se može očekivati slanje u političku mirovinu nekih aktualnih šefova stranaka i državnih dužnosnika, ali da je još otvoreno pitanje tko će ih naslijediti jer su sebi odane ljude koje iz ovog ili onog razloga imaju u šaci „dobro rasporedili“.

Objavljeno u rubrici Škrinjica Autor: 06. Kolovoz, 2017. Komentiraj
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Na Balkanu se divlja djeca tranzicije, naša kapitalistička odojčad, igraju Zapada, demokratije i slobodnog tržišta.

Objavljeno u rubrici Škrinjica Autor: 02. Kolovoz, 2017. Komentiraj
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Dodikov djed je dolaskom u Derventu promijenio i prezime Dodig u Dodik, zatim i vjeru, prešavši u pravoslavlje kako bi ga lakše prihvatila nova srpska sredina, ispričao je prije 10 godina Petar Dodig iz Studenih Vrila kod Tomislavgrada novinarima "Slobodne Dalmacije".

Objavljeno u rubrici Škrinjica Autor: 01. Kolovoz, 2017. Komentiraj
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs i bivši pomoćnik hrvatskog ministra obrane, osuđen je nedavno na godinu dana zatvora, koju kože mijenjati radom za opće dobro, jer je svojedobno Nogometnom klubu 'Hrvatski dragovoljac' otpisao tri milijuna kuna, a hrvatskim klubovima iz Hrvatske i BiH omogućio besplatno korištenje ugostiteljskih objekata MORH-a. Presudom je određeno i da državi mora vratiti 3,2 milijuna kuna za koliko je, kako je rečeno na Vrhovnom sudu - oštetio Republiku Hrvatsku.

Objavljeno u rubrici Škrinjica Autor: 30. Srpanj, 2017. Komentiraj
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Jedino integracija i otvorenost vode ka uspjehu i blagostanju. Negativne demografske trendove i težak položaj hrvatskog naroda promijeniti može jedino istinsko prihvatanje Bosne i Hercegovine kao vlastite domovine i okretanja ka ideji njene cjelokupne integracije.

Objavljeno u rubrici Škrinjica Autor: 30. Srpanj, 2017. Komentiraj
Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)

Sportski uspjesi služe za prikrivanje političkih neuspjeha ali i prljavih rabota. Hrvatska tone u propast, a premijer Plenković i ministrica Dalić gledaju vaterpolo je najkraći opis još jednog u nizu gostovanja članova Vlade na sportskim natjecanjima, gdje naši sportaši ostvaruju sjajne uspjehe.

Objavljeno u rubrici Škrinjica Autor: 30. Srpanj, 2017. Komentiraj
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Olga Hebrang- suradnik Udbe ( III. dio )

O tome je već nešto kazano u mom uratku ''Političar dr. A. Hebrang - problemi sa istinom''. Na ovom mjestu najprije sve o poznatim podacima, koji se odnose na financijsku potporu Udbe porodici Olge Hebrang, a što dokazuje njen svojevremeni tajni odnos s navedenom Službom.

Političar i obavještajac Josip Manolić u svojoj knjizi ''Politika i domovina'' (2015.) navodi , da je on osobno po zadatku dobivenom od Ivana Krajačića – Steve, tadašnjeg hrvatskog ministra unutrašnjih poslova,  učestvovao u direktnoj predaji novca skrbnicima naglašavajući, da se radilo o isplatama čije porijeklo se veže za ''specijalnu blagajnu Udbe''.

Postoji i druga apsolutno neoboriva prića dosada nepoznata i iznosim je samo radi utvrđivanja istine i to je moj jedini motiv. Priću sam čuo u naglašenom povjerenju i stoga iz moralno - etičkih razloga i  poštovanja štitim svoje izvore ''Napu'' i ''Naceka'', nekadašnje djelatnike Udbe, danas stanovnike zagrebačkog groblja Mirogoj, koji su mi neovisno jedan od drugog kazali , da su iz njihovih ruku po nalogu I. S. Krajačića skrbnici Hebrangove djece primali novac iz ''specijalne blagajne hrvatskog dijela Udbe''. Kazali su mi, da iznosi nisu nikako bili basnoslovni. Bili su u skladu s financijskim mogućnostima tadašnjeg društva. 

U svojem ''Osobnom dnevniku 1973-1989'' (2011) F.Tuđman je dana 11.09.1986. godine u povodu smrti Ivana Krajačića - Steve između ostalog zapisao: ''Pomagao je Hebrangovu djecu poslije njegovog ubojstva, vjerojatno po nalogu ili odobrenju Tita''.

U vezi ovog zapisa moram polemizirati s Tuđmanom.

Pomoć sugerira, da se ipak radilo o samoubojstvu, što je i službena verzija. U protivnom se upada u nelogičnost, koja se teško može objasniti, da se nekoga ubije, a zatim posthumno pokazuje dušebrižništvo.

Pomoć, koja se svaki mjesec prakticirala ipak sadrži određenu dozu humanosti prema nedovoljno zbrinutoj djeci.

Meni osobno nije poznat niti jedan drugi sličan slučaj pomaganja obitelji od strane komunističkog sustava, čija glava je politički ili druge vrste otpadnik.

Nadalje. Na osnovu čega Tuđman tvrdi, da je Hebrang ubijen?

Manolić u svojim memoarima ( I.dio, str. 74) o samim okolnostima Hebrangove smrti piše, da ''nisu ni danas poznate: likvidacija ili samoubojstvo. Misli,da se cijela istina ne će nikada saznati. Važno je istaknuti slijedeći Manolićev opis kad kaže: ''Iako sam se družio s Krajačićem, nisam nikad čuo kategoričku tvrdnju ''to se dogodilo tako i tako''. I on je zaobilazio izjašnjavanje o Hebrangovom slučaju. Govorio je da se ''to tako nije trebalo dogoditi''.

Inače,Tuđman drži Krajačića za Titovog najpouzdanijeg osobnog prijatelja.

Stoga Manolić, u smislu razjašnjenja koliko-toliko slučaja, polaže nadu u otvaranje ruskih arhiva.

Sada slijede ubitačni argument, dokazi o špijunskoj vezi O.Hebrang s Udbom, a koji apologetima  bračnog para Hebrang nikako ne odgovaraju. Dokaze pruža njihova kćerka Dunja Hebrang, za koju mi je publicist Zvonko Ivanković - Vonta, glavni apologet, inače autor knjige ‘’Hebrang’’(1988) svojevremeno rekao, da je ‘’šenula umom’’. 

Dunja Hebrang (1943) je autor romansirane biografije ''Šum crnih limuzina''(napisane 1991, a izdane 1993 godine) u kojem govori o hapšenju oca Andrije i majke Olge, zatim o skrbništvu nad njom i mlađom braćom Andrijom i Brankom od strane Hebrangove sestre Ilonke i njenog supruga Joška, te o prisutnosti pripadnika tajne policije u njihovim životima.

Za ovu priliku izdvajamo najinteresantnije detalje iz spomenute knjige, koji će radi autentičnosti biti citirani slijedom događanja.Treba također napomenuti, da je knjiga gotovo raritetna, tek poneki primjerak u fondu knjižnica. Do sada joj niti nijedan istraživač nije posvetio pažnju.

Roman dosiže kulminaciju u momentu kad O.Hebrang 1957. godine izlazi iz zatvora, pridružuje se djeci, dolazi u oštar sukob sa kćerkom Dunjom i šogoricom Ilonkom, jer im zabranjuje, da svojim pitanjima zadiru u Andrijin slučaj.

O pripadnicima tajne policije, metodama njihovog rada, Dunja piše krajnje negativno, gotovo sa gađenjem, bez obzira što je ta ista tajna policija gotovo osam godina u određenom obimu financijski pomagala razvoj Hebrangove djece.

Nakon što je zagrebačka tajna policija - još za Olginog boravka u zatvoru - odlučila da se Ilonka, Joško i troje djece presele iz male privatne jednosobne kućice u veći državni, ne previše konforan dvosoban stan, D. Hebrang prenosi Ilonkine riječi:'' Dobro. Dali su djeci stan,  ali oni gladuju, moj muž je sirotinja kao i ja, radi kao trgovački pomoćnik, dajte, policajci, barem za hranu djeci’’, pa nastavlja:

''Došao je policajac, neki Zvonimir, mlad, visok i vitak, plavokos i naizgled pristojan i donio neku milostinju.

Već su svi navikli na policajce udbaše. Dolazili su kad su htjeli, uvijek u civilnom odijelu, dolazili su iznenada, da ih nadziru, da potiho u sebi kikoću i dojavljuju o ovima kojima su oteli roditelje.Sad su u njihovim šakama. Jednog jutra opet je došao policajac. Ušao je u kuhinju, podigao poklopac da  vidi imaju li što za ručak. Nešto je bilo  u loncu, ali se teta izderala na uobraženog predstavnika strahovlade:

"Nemam ni za kruh i mlijeko. Gdje su im roditelji? Što je s mojim bratom? Što nas mučite, ili nas sve pobijte ili donesite novac da imam za hranu. Djeca su gladna. Ja mogu gladovati, oni ne mogu!

Izgubio se policajčina bez riječi. skliznuo je kroz vrata i nestao. Izgleda da je prenio prijetnje i psovke, to oni uvijek čine’’.

Ilonka, pod utiskom samovolje vlasti, bojeći se,da bi njena kućica mogla biti nacionalizirana, donosi odluku, da se s djecom vrati iz dvosobnog stana na svoje.

Udbaši su, kako kaže D.Hebrang, opetovano dolazili na novu lokaciju i to uvijek iznenada ostavljajući automobil podalje od kuće. Sve to su registrirali i susjedi, koji su ''familiju zaobilazili, mjerili ispod oka, kao kužne''.

Ilonka se ponovo žalila policajcu koji je dolazio, da ''djeca nemaju što jesti''. Upućena je na zgradu centralu zagrebačke političke policije, Zrinjevac br.7, gdje će dobiti novac, neku vrst pomoći, koju je kasnije Ilonka prokomentirala riječima: ''Dobiva se neki sitni novac od Udbe za njih, a što košta troje djece, to zna onaj tko ih ima na vratu. Dobiva za sve troje onoliki iznos koliko država plaća za jedno dijete u đačkom domu. Svi troje vrijede kao jedno siroče...''

D.Hebrang kaže, da su jednom tetku Ilonku, kada je dolazila po novčanu pomoć i ispitivali - sjeća li se ona i da li može potvrditi je li njen brat Andrija u ustaškom zatvoru bio mučen i zna li možda za tragove mučenja na bratovu tijelu.

Jednog dana, neposredno pred polazak D.Hebrang u prvi razred osnovne škole, pripadnik tajne policije je došao s prijedlogom da Dunja promjeni prezime, jer inaće ne će biti moguć upis. Tetka odbija takav prijedlog kao sulud.(op.autora-kasnije se to i desilo pa je cijela obitelj osim Dunje od 17.ožujka 1958.do 1983. godine nosila prezime Markovac).

Godine 1957. O. Hebrang se prijevremeno vratila iz zatvora. Uspjela se odmah zaposliti u računovodstvu jednog tvorničkog pogona. Morala se javljati na neke tajne razgovore u zagrebačku policiju. Zatim je odlučila otići i u Beograd i to upravo kod Svetislava Stefanovića – Ćeće (1910-1980), desne ruke Aleksandra Rankovića, šefa jugoslavenske tajne službe.

O tome D.Hebrang piše: ''Do takove zvjerke stizalo se preko druge neke sitnije zvjerke, a ne tek tako s ulice. Nitko od nas u kući nije pitao - zašto i kako je otišla na razgovor...Saznalo se da je upravo Stefanović potpisao zahtijev za ''istragu'' protiv Hebranga...Vratila se iz Beograda kao s kakvog normalnog puta, ni riječi o razgovorima u supertajnoj političkoj policiji. Dok je teta zajedno s djecom godinama s grčem na licu trpjela teror policijskih posjeta, za Olgu sablazni nije bilo. Gledala je agente i s njima razgovarala, kao da su normalni ljudi. Dospjela je do jednog od prvih policajaca Jugoslavije, a sve do tada stjecala je i već stekla iskustvo s nižim vrstama udbaša...Tko zna što su od nje tražili...O svemu što je znala poslušno je šutjela...Vratila se majka iz Beograda s nešto novca...Uvlačila se među obitelj čudna tajanstvenost. Nikada Olga nije izgovorila Andrijino ime, nikada o njemu ni riječi. O hapšenju i zatvoru ni spomena...''. 

Na Dunjino pitanje majci - ''što je s ocem'', Olga je prijetećim glasom, gurnuvši je dala na znanje, da o tome više nikada ne postavlja pitanja, naglasivši još jednom riječ ''nikada''

Dunja analizira Olgine riječi: '' I nikada više ona nije progovorila o Andriji ni jednu jedinu riječ. Zabranjena tema. Je li to naredba od Svetislava Stefanovića ili od nekog drugog?  Od njegovog pomoćnika?  Od njezinih prijatelja? Razapeta je tamna zavjesa oko njihovog oca. Širio se kućni teror, vika i prijetnje, majka je zahtijevala da ju nitko ni o čemu ne pita, a najmanje o Andriji’’.

Povrijeđena odbojnošću, Dunja nije više postavljala pitanja. Pukao je rascjep među svima njima, urezao se trajni, duboki ožiljak, uvukla se sumnja. Majka ju je otada izbjegavala i to novo stanje jasno pokazivala. Što dalje od takvih razgovora, što dalje od ispitivačkih očiju. Udaljavali su se namjerno, izbjegavali su izravne razgovore, sve dalje i dalje širila se pukotina. Nešto je bilo vrlo čudno. Dunja je slutila da je Olga zaobilazi i izbjegava zbog sitnih i krupnih stvari, zbog svega i svačega, da je gura od sebe, naprosto je ne podnosi, mrzi je, pa žive u gustoj magli. Jedva se prepoznaju. Izbjegava je bez ikakvog objašnjena, boji se da Dunja nešto sluti, boji se svog vlastitog sjećanja...

...Zašto je opasno postaviti pitanje? Što se krije iza te zabrane? Tko im zapovijeda da je najbolje šutjeti?''.

Kakav je bio odnos njene majke Olge i tetke Ilonke u tim momentima D.Hebrang opisuje slijedećim riječima: ''Ilonku ipak nitko nije mogao nadigrati. Između nje i Olge izbijale su glasne svađe, riječi uvrede''

Ilonka hoće da se čuje istina o sudbini brata Andrije. Misli da je mrtav. Zamjera Olgi što šuti i skriva strašni zločin i zašto s tim u vezi nekome služi.

Sukob kulminira. Olga ''uzlazi stazom prema nekoj vrsti sređenog života'' (dobiva novo bolje zaposlenje) i seli u jedan dvosobni stan u zagrebačkom predgrađu za kojeg je rekla da je od neke daljnje rođakinje. Joško joj na odlasku dobacuje, da je više nikada ne želi vidjeti.

Hebrang je diplomirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1968. godine i potom se posvetila književnom radu. Malo je onih - osim dobrih poznavatelja porodičnih prilika Hebrangovih - koji će u njenom pjesničkom opusu znati iščitati prave poruke.

Tako u zbirci pjesama ''Mrak i ruža''(1989) nalazimo pjesmu pod naslovom ''Svi se zovu Ivan'', što je sadržajno zapravo aluzija na Ivana Krajačića - Stevu, nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Hrvatske i dvojicu njemu podređenih operativnih djelatnika Udbe, koji su po njegovom nalogu nosili novčanu pomoć za djecu A. i O. Hebrang.

Dunjin opis spomenutih likova glasi:'' Imaju hladne oči. Uvijek govori samo jedan. Dvije do tri rečenice. Zapravo jedan govori, a ostali ponavljaju.To je jezik koji ispušta šumove podmuklo, u polušapatu. Kaputi su im različiti, a misao samo jedna, istom iglom ubrizgana u mozak.Bezlična lica''.  

U zbirci pjesama pod naslovom ''Kugla cijele zemlje''(1993) izdvajamo onu pod naslovom ''Ona''  ispod čega piše ''Za I'',  posvećenoj njenoj tetki Ilonki, koja je u odsutnosti A. i O.Hebrang skrbila o njihovoj djeci.

Hebrang opisuje Ilonku s velikim poštovanjem i divljenjem i s tim u vezi je zabilježila slijedeće: '' Ima vlastito ime, samo po njemu se pozna, ima stas prav i ravan, zna da nikoga nema tko bi je mogao smesti...na svoj rođendan prima svu djecu - svoju i tuđu...ona se ničega ne plaši...ima uspravna leđa... nikada se nije maknula sa svoje staze ni metra...i gleda...u lica čista, kakvih nema''.

Na kraju čitaocima na ocjenu i procjenu.

U ''Hrvatskom tjedniku'' (br.574, 24. 09. 2015) objavljen je moj članak pod naslovom ''Udba je vrbovala Olgu Hebrang''.

U slijedećem broju ''HT'' ( br. 575, 1.10. 2015.) objavljeno je pismo dr.A.Hebranga sa udarnim sintetiziranim naslovom:''Autor pisma drsko laže o mojoj majci: niti joj je suđeno kao ustaškoj špijunki, niti je uopće dobila presudu, niti je ikada pristala na suradnju s Udbom ! ''.

I dio

II dio

Autor: Denis Dorić-Den, nezavisni istraživač

Objavljeno u rubrici Škrinjica Autor: 30. Srpanj, 2017. Komentiraj
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Dokumenti, koji govore o velikoj vjerojatnosti Hebrangove špijunaže u korist ustaške tajne službe ( II. dio )

Stranica 8 od 51

arhiva domovinski rat

Nije sve u životu politika

Partneri

republikainfo 170 posavski vremeplov 170

e-Posavina.com

logo plavi uski

Imate zanimljivu priču ili jednostavno, želite pisati za naš portal.
Pošaljite nam svoj tekst, informaciju, ideju... Javite nam se!

Pišite nam na e-mail adresu info@e-posavina.com

 

 

Povežite se s nama

Slijedite nas na Twitteru
Lajkajte nas na Facebooku
Pratite nas na Google+
Pretplatite se na RSS Feeds
Pratite naš YouTube kanal
Kontaktirajte nas